Mehmed Ramović se rodio 22. jula 1924. godine u Foči. Otac mu je bio zanatlija-pekar. Imao je čvrstu odluku da školuje djecu, pa je Mehu, kako smo ga svi skraćeno zvali, koji je bio dobar učenik Osnovne škole u Prači, upisao u Šerijatsku gimnaziju u Sarajevu. Tokom školovanja je pokazao naročito interesovanje za izučavanje jezika, što mu je docnije bilo od velike koristi u naučno-istraživačkom radu. II Svjetski rat ga je zatekao u Sarajevu. Nakon završene gimnazije, krajem 1943. godine otišao je u partizane. Zahvaljujući poznavanju jezika bio je dodjeljen misiji Velike Britanije u JI Bosni, sa kojom je proveo veći dio 1944. i dio 1945. godine. Demobilisan je 1945., a 1946. godine je upućen u Prag na studij rudarstva.

 O Praškom periodu M. Ramovića ima malo podataka. Zna se da je on 1948. godine, nakon izlaska Rezolucije Informbiroa, napustio Prag i nastavio studije na Tehničkoj velikoj školi u Beogradu, odsjeku za rudarstvo i geologiju, gdje je diplomirao 1950. godine na temi: Pegmatiti Pelagonijskog masiva, kod poznatog mineraloga prof. dr M. Ilića. U toku studija Meho je pokazao veliki interes za obojene metale, što je ostalo u osnovi njegovog stručnog i naučnog zanimanja i djelovanja do kraja života. Na studijama Meho nije ispoljio smisao za partijsku disciplinu, pa je 1949. godine isključen iz KPJ (Komunistička partija Jugoslavije), o čemu mi je u više navrata pričao i pokazivao Odluku o isključenju. Na njegovu sreću, taj akt nije uzrokovan političkim nego disciplinskim, liberalističkim razlozima, pa Meho nije imao posljedica. Ovdje mogu istaći da je do kraja života ostao takav, što je bio osobiti znak njegovog imidža i harizme.

 Nakon diplomiranja zaposlio se u Saveznom geološkom zavodu u Beogradu, gdje je postigao zapažen uspjeh na prikupljanju uzoraka obojenih metala, posebno olova i cinka iz Trepče i nekih rudnika iz Srbije i Makedonije. Nije se mogao prilagoditi u toj sredini, pa se 1952. godine vratio u Sarajevo i zaposlio u Geološkom zavodu NR BiH, u kojem je skoro 12 godina vodio istraživanja ležišta olova i cinka u Srebrenici, zoni Borovica-Vareš, Cerićima kod BanjaLuke, zatim antimona kod Fojnice, žive u Draževićima, olova kod Olova i brojnih drugih pojava obojenih metala u Bosni i Hercegovini.

 M. Ramović je doktorirao u Zagrebu 30. juna 1962. godine sa tezom: Rudne parageneze u oblasti Srebrenice (istočna Bosna). Bio je prvi doktor geoloških nauka u BiH, nakon II Svjetskog rata. Već 1965. godine prelazi na Geografski odsjek Prirodno-matematičkog fakulteta-Sarajevo, na kome je, u zvanju docenta, držao predavanja iz Opšte geologije. Približno u isto vrijeme počinje predavanja na Rudarskom fakultetu u Tuzli iz predmeta: Rudna ležišta i Osnovi metalogenije u zvanju vanrednog, a od 1972. godine redovnog profesora Univerziteta. Na RGF-u u Tuzli radio je do 1984. godine, kada je otišao u penziju, uglavnom zbog narušenog zdravlja i teškoća koje su mu pričinjavala sedmična putovanja u Tuzlu.

 Mehmed Ramović se razvijao u poznatog i značajnog istraživača, što je bilo priznato i prihvaćeno od kolega i izvan BiH, od Slovenije do Makedonije. On spada u grupu plodnijih geoloških pisaca u Bosni i Hercegovini. Najveći broj svojih naučnih radova objavio je u GEOLOŠKOM GLASNIKU i njegovim izdanjima, za čije pokretanje je imao nesporne zasluge. Ovdje su navedeni svi objavljeni radovi M. Ramovića, za koje sam mogao utvrditi pouzdane podatke i izvore:

 1.  (1955.):  Borovica-Vareš sedimentno ležište cinka, olova, barita i pirita. Geološki glasnik,  

                     knj. 1, str. 5-32. Sarajevo.

2.  (1956.):  Kraći pregled baritnih ležišta Bosne i Hercegovine. Geološki glasnik, knj. 3, str.  

                    67-82. Sarajevo

3.  (1956.):  Novi željezni meteorit (Oktaedrit-Ogg) nađen u Bosni na planini Ozren, između

                     Doboja i Tuzle. Geološki glasnik, knj. 2, str. 35-59. Sarajevo.

4.  (1957.):  Pregled nalazišta minerala cinka i olova u Bosni i Hercegovini. Geološki glasnik,  

                     knj. 3, str. 5-125. Sarajevo

5.  (1957.):  Ležišta mineralnih sirovina Bosne i Hercegovine. Zbornik radova II Kongresa  

                    geologa Jugoslavije, Sarajevo.

6.  (1957.):  Volframit iz Čemernice kod Fojnice. Tehnika, br. 3, Beograd.

7.  (1958.):  Zabilješka o ispitivanju meteorita s teritorije Jugoslavije. Geološki glasnik, knj. 4,  

                    str. 273-289. Sarajevo.

8.  (1959.):  Oblici, prostorni raspored, struktura i tekstura rudnih žila Srebrenice. Geološki

                     glasnik, knj. 5, str. 163-198. Sarajevo.

9.  (1961.):  Obim rudarske djelatnosti u Srebreničkom kraju tokom rimskog doba i srednjeg

                     vijeka. Muzej istočne Bosne - Članci za kulturnu istoriju istočne Bosne,

                     str. 33-41. Tuzla

10.  (1961.):  Plagioklasi u vulkanskim stijenama Srebrenice. Geološki glasnik, knj. 6,                         

                       str. 31-74. Sarajevo.

11.  (1962.):  Regionalna metalogena diferencijacija i razvoj tipova magmatogenih rudišta.  

                      Rudarsko-metalurški zbornik, knj. 3, str. 219-288.

12.  (1963.):  The development of Meteoritica, Cosmic Mineralogy and Cosmovulcanology.

                       Geografski pregled, vol. VII, p. 17-34. PMF, Sarajevo

13.  (1963.):  Zakonomjernost raspodjele rudnih ležišta u Svijetu. Metode izrade prognoznih

                       metalogenih karata. Geološki glasnik, knj. 8, str. 147-190. Sarajevo

14.  (1963.):  Rudne parageneze u oblasti Srebrenice (istočna Bosna). Posebna izdanja

                       Geološkog glasnika, knj. I, str. 1-96. Sarajevo.

15.  (1964.):  Noviji rezultati istraživanja bazičnih ruda u centralnoj i jugoistočnoj Bosni.  

                      Geografski glasnik, knj. 6, str. 65-71. Sarajevo.

16.  (1964.):  Novi rezultati na rudarskim istragama i rudištima žive u Draževićima i

                      polimetalnog rudišta Borovica kod Vareša. Geološki glasnik, knj. 10,

                      str. 181-196. Sarajevo. (sa E. Kulenovićem).

17.  (1964.):  Catalogue of Meteorite sin the Collections of Yugoslavia. Glasnik Zemaljsko

                     muzeja, Prirodne nauke, Sv. III/IV, str. 41-48. Sarajevo.

18.  (1964.):  Značaj ispitivanja geoenergetskih pulzacija u istraživanju porijekla meteorita

                      Zbornik radova II Konferencije o meteoritima, Moskva.

19.  (1965.):  Geotermodinamički ciklusi. Geografski pregled, Sv. VIII/IX, str. 55-78.

                     Sarajevo.

20.  (1966.):  The significance of the Geological time factor in metalogeny and petrology.

                      Bull. MTA Institute, 57, 23-36, Ankara.

21.  (1966.):  Jursko-kredno-paleogene metalogene zone i pojasevi. Geološki glasnik, knj. XI,

                      str. 103-130. Sarajevo.

22.  (1968.):  Principles of Metallogeny. Geographical Institute of Natural Science Faculty, p.

                     271. Sarajevo.

23.  (1975.):  Fridrih Katzer i njegovo doba. Geološki glasnik, knj. 20, str. 25-109. Sarajevo.

24.  (1976.):  Prilog poznavanju problematike metala u Bosni i Hercegovini

                      (sa K. Kapetanovićem, F. Trubeljom i M. Vukovojcem). I Kolokvij o prirodnim

                      resursima BiH. ANU BiH, Sarajevo.

25.  (1976.):  Abrazivi. Mineralne sirovine BiH. Knj. II – Ležišta nemetala, str. 341-343.

26.  (1976.):  Barit. Ibid., str. 358-379. Sarajevo.

27.  (1976.):  Kaolin područja Motajice. Ibid., str. 419-426. Sarajevo.

28.  (1978.):  Magmatizam i metalogenija. Geologija Bosne i Hercegovine, knj. IV,

                      str. 235-264. Sarajevo.

29.  (1978.):  Genetski tipovi nalazišta mangana u Jugoslaviji (sa D. Dragović, E. Ramović,

                      I. Kubat). Zbornik radova IX Kongresa geologa SFR Jugoslavije, str. 531-538.

                      Sarajevo.

30.  (1978.):  Neptunizam, plutonizam i neptunoplutonizam. Ibid., str. 519-524. Sarajevo.

31.  (1978.):  Zaštita ležišta mineralnih sirovina kao prirodnih rijetkosti (koautori: P. Ristić,

                      R. Kovačević, H. Uljić, B. Berce). Ibid., str. 507-513. Sarajevo.

32.  (1979.):  Ležišta obojenih metala:

                       - Cink, olovo i srebro, str. 7-78,

                       - Bakar, str. 78-86,

                       - Živa, str. 87-97,

                       - Antimon, str. 97-105,

                       - Zlato, str. 105-117,

                       - Arsen, str. 117-119,

                       - Nikal i kobalt, str. 119-120,

                       - Uran, str. 120,

                       - Kalaj, volfram, molibden, bizmut, kadmijum, str. 120-121.

                       Mineralne sirovine BiH, Tom II, knj. I – Ležišta obojenih metala, str. 5-121.

                       Sarajevo (sa saradnicima).

33.  (1981.);  Stari rudnici. Monografija, str. 3-176, «Geoinženjering» - Sarajevo.

34.  (1983.):  Osnovi metalogenije. Monografija, str. 3-191, «Geoinženjering» - Sarajevo.

 Među brojnim neobjavljenim radovima, svojim značajem se ističe Metalogenetska studija zone Borovica-Vareš, koju je uradio sa grupom saradnika Rudarsko-geološkog fakulteta iz Tuzle. Meho me je pozvao, kao i 1968., da sarađujem, ali ovaj put mi je dao zadatak da izvršim evaluaciju mineralnih depozita cijele zone. Veoma smo se slagali da se u ovoj zoni obezvrjeđuju bilansne rezerve obojenih metala: a) u Droškovcu su se zarušavale bilansne rezerve rude Pb, Zn, Hg i BaSO4, a u flotaciji Veovače živa je odlazila u jalovinu i u vazduh, i to u količini koja je mogla servisirati otplatu kredita cijele investicije u ovaj rudnik. Ni Mehini, niti moji napori nisu urodili plodom. Rudnik Vareš je ostao pri konceptu da kopa samo željeznu komponentu iz ležišta Droškovac. I sada mislim da, ako se ikad obnovi proizvodnja u rudnicima područja Vareša, Veovače i Borovice, da treba vršiti njihovu kompleksnu tehno-ekonomsku evaluaciju. Mislim da to ima realnu šansu u budućnosti, što je jedna od poruka – amaneta i rahmetli Mehage.

 Meho je do kraja života ostao vjeran proučavanju geološke problematike obojenih metala. Pri tome je bio veoma kritičan, što se ispoljilo pri pisanju mnogih radova, a naročito knjiga: Principi metalogenije (1968.) i Osnovi metalogenije (1983.), kojima sam bio recenzent. Upamtio je moju sugestiju da u drugom izdanju pođe od proterozojskih zbivanja (u prvoj knjizi išao je od kvartara, koristeći princip aktualizma), što je naglasio i u uvodu. Mislim da su obje knjige veoma značajna literatura i za buduće generacije geologa koji će se baviti metalogenezom, posebno obojenih metala.

Mehmed Ramović je bio angažovan i aktivan geolog tokom više od četiri decenije. Osnivač je Geološkog društva BiH, iz kojeg je kasnije nastao Savez inženjera i tehničara geološke struke. Bio je među matičarima Rudarsko-geološkog Fakulteta u Tuzli; član Organizacionog odbora II Kongresa geologa FNR Jugoslavije održanog u Sarajevu (1957.) i predsjednik Organizacionog odbora IX Kongresa geologa SFRJ, takođe održanog u Sarajevu (1978.); dugogodišnji je član redakcije Geološkog glasnika – Sarajevo; držao je zapažena naučna predavanja iz meteoritike i metalogenije u Sarajevu, Skopju, Zagrebu, Ljubljani, Moskvi, Ankari, Heidelbergu, Wachingtonu, Parizu i Budimpešti; uporno se borio da se donese Zakon o geološkim istraživanjima u BiH, itd. U vezi s tim, često mi je govorio: «Nađeš mu ležište, izgradi se rudnik, a geolozi ostanu bez posla. To je vječna nepravda protiv koje se moramo izboriti.» Nažalost, nismo sasvim uspjeli; Zakon je donešen, ali je u devedesetim započelo masovno produkovanje geologa u Tuzli (Siz-ovska mudrost) i punjenje biroa za zapošljavanje. Takođe, nismo uspjeli ni sa idejom da se u Sarajevu osnuje studij geologije sa naglašenim naučnim profilom, što će se dugoročno osjećati kao krupna slabost u razvoju geološke nauke u BiH, a bogme i primjenjenih istraživanja u ovom regionu i šire. Posljednje napore u tom pravcu Meho je činio u razdoblju od 1994. do 1996. godine, ali opet nije uspio, uprkos značajnoj podršci.

 Meho je otišao u penziju relativno rano, sa 60 godina. Pažljivi čitalac će primjetiti da je njegov zadnji rad Osnovi metalogenije objavljen još 1983. godine. Znači da punih 13 godina nije objavio nove radove. Razloga tome je dosta, ali su dva posebna: bolest i rat. Već krajem devedesetih, prorijedile su se njegove jutarnje šetnje «do na Trebević», a polako su i prestale. Naime, već u maju 1992. godine napustio je svoj stan pred nadolazećim četničkim terorom, vjerovatno i sjećajući se stradanja svog kraja i Bošnjaka u II Svjetskom ratu. Izveo ga je njegov sin Benjamin, takođe diplomirani inženjer geologije. Bendžo je, nažalost, uskoro poginuo u redovima branilaca Sarajeva (1992.), a Mehina tuga i ogorčenost postali su ogromni. Svakog dana je posjećivao Bendžin mezar na groblju «Lav» sa unukom. Uprkos tome snažno se aktivirao na poslovima i zadacima geologije BiH, dajući mnoge ideje i prijedloge aktuelne za geologiju BiH u ratnom i poratnom periodu. O tome, kao i mnogim drugim detaljima iz Mehinog života i amanetima koje je ostavio, iscrpno su pisali R. Kurtanović i S. Čampara u knjizi Geologija Bosne i Hercegovine u manuskriptnim bilješkama akademika Mehmeda Ramovića (Tuzla, 1999.), na koju upućujem zainteresovane čitaoce, jer mogu naći mnoge detalje koje nisam mogao obuhvatiti u ovom kratkom sjećanju na njegov rad i djelo.

 Mehin je život bio težak, trnovit, od kako je krenuo iz Prače (1936.), do zadnjih dana u pokoljenom i teroriziranom Sarajevu. Kad se bio stabilizirao u Pragu, došla je Rezolucija Informbiroa (1948.). Kao osvjedočeni patriota nije prihvatio ponude da ostane u Pragu ili da studije nastavi u Moskvi. Vratio se u Beograd, završio studij primjenjene geologije i, nakon kraćeg rada u Saveznom geološkom zavodu, došao je u Sarajevo, u svoju Bosnu (1952.), kojoj je, što pokazuju objavljeni radovi, dao veoma mnogo. No, to što pokazuju radovi nije ni izdaleka puna mjera njegovog doprinosa Bosni. Skoro su isto tako značajni njegovi napori i aktivnosti na promociji i afirmaciji uspješnih istraživačkih rezultata u ležištima obojenih metala Srebrenice, Vareša, Olova i mnogih drugih objekata. U tome je često bio euforičan i pretjerano ambiciozan, iz čega su proizilazila mnoga njegova nezadovoljstva. A prilike u staroj državi nisu išle na ruku ni njemu ni geologiji. Stalno su smanjivanja ulaganja u geološka istraživanja, da bi sredinom osamdesetih, nekako u vrijeme kada je pošao u penziju, došla na nivo koji nije omogućavao ni održavanje dostignute institucionalne osnove. Geološka istraživanja u Bosni i Hercegovini bila su prošla svoj zenit, a oni koji su koristili istražene rezerve, nisu, osim rijetkih izuzetaka, ni pomišljali da izdvajaju dio rente i/ili profita za naučno-istraživački rad. To ga je, kao i mnoge iz našeg okruženja, činilo veoma nesretnim.

 Za svoj rad Meho je dobio dosta, ali ne i previše priznanja. Tu se, svakako, ističu Orden zasluga za narod III reda dobijen marta 1946., Dvadesetsedmojulska nagrada Bosne i Hercegovine (1984.) i mnoge zahvalnice i plakete od raznih organizacija sa kojima je ostvarivao saradnju. Od posebnog je značaja njegov prijem za dopisnog člana Akademije nauka i umjetnosti (1995.). Međutim, to je bilo zakašnjelo priznanje za naučni opus i rezultate Mehmeda Ramovića. To se trebalo desiti bar 20 godina ranije. Ali za njega, kao i za Murisa Osmanagića i pisca ovih redova, nije bilo klime, možda i nacionalne. Prijedlozi su primani, arhivirani i zavijani velom šutnje. U međuvremrnu su prolazili drugi sa neuporedivo minornijim naučnim rezultatima i zaslugama. Ostaje da se nadamo da mlađe generacije Bošnjaka naučnih radnika u geologiji neće biti tako hude sreće u svojoj zemlji.

 Kako se vidi, naučni rezultati M.Ramovića, kao i njegov doprinos istraživanju obojenih metala i izgradnji rudarskih kapaciteta, posebno u Srebrenici, Varešu i Olovu, zaista su impresivni. Jednostavno rečeno, to je teško ponoviti. Zbog toga će naš Mehaga ostati u najužem krugu zaslužnih geologa Bosne i Hercegovine, što mu je, na najvišem državnom nivou, potvrđeno dodjelom 27. julske nagrade SR Bosne i Hercegovine. Sjećanje na Mehu treba označiti i prigodnim spomenikom na mezarju Vrbanjuša, kako ne bi doživio sudbinu F. Katzera, čiji grob je nestao u travi zaborava.

                   Hvala ti, slava i halal naš dobri Meho!

                                                                                            Dr Safet Čičić, prof. emeritus